VOLIM LJILJANE

Vlatko Glavaš čovjek bez rezervne domovine

Prvi kapiten naše nogometne reprezentacije Vlatko Glavaš i legenda Fortune iz Dusseldorfa koju je 1995 godine sa dva pogotka uveo u Bundesligu,širom naše zemlje i Evrope,a uskoro i u Americi promoviše svoju knjigu “Kapiten jednog teškog vremena“ a sav prihod od prodaje knjige namjenen djeci sa posebnim potrebama.

Glavaš je igrao za našu nogometnu reprezentaciju od 1994 do 1997 godine,a oproštajnu utakmicu je odigrao na Koševu 2000 godine protiv selekcije Svijeta.

Od 2002 do 2007 godine bio je trener naše A reprezentacije.

Mnogo intersantnih detalja iz svoje karijere,kao i iz svog privatnog života Glavaš opisuje u knjizi,između ostalog i to,kako je odbio Hrvatsku i zaigrao za našu reprezentaciju.

“Mjesec dana prije poziva iz našeg Saveza,dobio sam poziv iz Hrvatske nogometne reprezentacije da igram u prijateljskom duelu između Hrvatske i Španije.Zorislav Srebrić je bio u mojoj kući i pitao me,da li bih igrao za Hrvatsku i uručio mi poziv.Zatim je došao poziv Bosne i Hercegovine,a ja sam odmah prihvatio i od tog momenta više ništa nije bilo isto.Neki iz moje šire familije,te pojedini prijatelji nisu bili zadovoljni mojom odlukom.Moj život se od tog momenta promjenio,kao i život mojih roditelja,djece i žene.Bile su tu prijeteće poruke,pisma,a djeca u školi nisu bila sigurna,kao što su bila do tada.Moram iskreno reći da sam ponosan na tu odluku i da se opet rodim,isto bih napravio.Moji su roditelji bili ponosni,ali su mnogo ispaštali.”

Vlatko Glavaš također u knjizi opisuje i zašto nije igrao u utakmici naše reprezentacije i Hrvatske 1996. godine u Bolonji.

“Otišao sam iz Dusseldorfa na tu utakmicu i imao sam osječaj da sam na tom meču trebao biti i kapiten.Na press konferenciji bio sam sa Muzurovićem,a Zvonimir Boban sa Ćirom Blaževićem.Ćiro je mene spasio linča hrvatskih medija,koji su mi davali brojne nazive,kao što je izdajica…Dobio sam hiljade prijetećih pisama,skidali su me sa aviona,a selektor Muzurović je na toj press konferenciji rekao da mu je žao što Vlatko ne može igrati jer je došao povrijeđen.Rekao sam selektoru da mogu igrati,ali njegova odluka me vratila nazad.Otišao sam u sobu,zvao djecu,ženu,roditelje,misleći da se nešto nije desilo.Nisam bio ni u protokolu ,kiša je padala i sjedio sam na tribinama.Iz Bolonje sam odletio za Dusseldorf i žena me pitala zbog čega nisam igrao.Znao sam razlog i shvatio da su se tu odigrale mnoge stvari,koje s nogometom nemaju veze.Prvo sam pomislio na prijetnje u Bugojnu,jer su se roditelji tada vratili,ali otac je rekao da je sve uredu i ta fama oko te utakmice mi nije jasna ni danas.Jednom prilikom sam kasnije pričao sa Muzurovićem i Pušinom i rekli su da su to morali uraditi.Želeći da spriječe eventualne probleme,ali ja sam bio željan igranja i ja bih igrao.”

Piše: Amel Letić/bhlopta.com

Ostavi komentar
Izvor bhlopta.com
Povezano